Prvosvibanjski zagrebački prosvjed malokoga je ostavio ravnodušnim. Dok ga jedni smatraju sindikalnim uspjehom jer su sindikati konačno uspjeli mobilizirati svoje članove i solidarno zbiti redove bez obzira iz koje sindikalne središnjice ili sektora članovi dolaze, drugi tvrde kako prosvjed nije imao nikakvog smisla jer mu se nisu priključili građani, jer se dogodio koju godinu prekasno, jer sindikati osim demagogije na njemu nisu ponudili ništa, jer je ispolitiziran.

Građani se, uistinu, nisu priključili sindikalistima u nekom značajnijem broju, ali teško je zbog toga kriviti (isključivo) sindikate. Možemo se složiti da su sindikati posljednjih godina izgubili ugled kojega su nekada imali, ali gurati sve sindikate u isti koš, smatrati ih nepotrebnima i reliktima prošlosti i više je nego ignorantski. Sindikati su nam itekako potrebni, danas još i više nego prije. Radnička prava krše se ili umanjuju potezom pera, a sve je više onih kojih zbog rastućeg broja nezaposlenih šute i trpe nepravdu sretni što barem imaju radno mjesto, dok su uvjeti rada i plaća manje bitni. I zato je sindikalno organiziranje iznimno važno u vremenima u kojima živimo.

Ali, građani se slabo odazivaju i na pozive građanskih udruga, političkih stranaka, akademske zajednice, u neprimjereno malenom broju izlaze na birališta, jedva da se odazivaju pozivima na referendum… Zapali su u stanje malodušja i apatije vjerujući kako njihov izlazak na ulice ionako ništa neće promijeniti. Toliko su puta već bivali izigrani da vjeruju kako čak niti promjena zakona, vladajuće garniture, obrazovnog sustava…, ionako suštinski neće promijeniti ništa. A to je jako, jako opasno za demokraciju. Jer tko u demokraciji spava u diktaturi se budi. I svatko, baš svatko od nas svojim (ne)djelovanjem pridonosi kvaliteti svojega života.

Je li se ovakav prosvjed trebao organizirati koju godinu ranije, dok je još HDZ bio na vlasti? Možda i je. Ali netočno je da sindikati nisu istu tu vlast svojim djelovanjem upozoravali. Građane su mobilizirali u značajnijem broju dva puta – kada se potpisivala peticija za referendum o kolektivnim ugovorima (peticija koju je potpisao i sadašnji premijer, a upravo su on i njegova vlada ti koji su više od 700 tisuća potpisa naprosto zanemarili, pa ne treba previše čuditi apatija i inertnost građana), te kada se prosvjedovalo zahtijevajući donošenje zakona o minimalnoj plaći.

I koliko god je istinita tvrdnja da nas je u situaciju u kojoj jesmo u najvećoj mjeri doveo HDZ i da za godinu i pol svog mandata SDP s koalicijskim partnerima nije mogao napraviti puno, istina je i to da je svojim dosadašnjim potezima sadašnja vlast pokazala nedovoljno sluha za radnike i socijalu, a puno više za kapital i kadrovske križaljke. I premda među članovima sindikata ima i onih lijevih i onih desnih, i premda neki od njih pripadaju ujedno i različitim političkim strankama, premda sindikalistina biralištima zaokružuju najrazličitije političke opcije, neosporna je činjenica da su sindikati po svojoj biti skloni lijevim, socijal-demokratskim opcijama. I baš zato smo ovaj puta bili žestoki u kritiziranju vlasti jer smo od njih očekivali više. A dobili smo malo ili ništa. U njih smo gledali s nadom, a oni su nas razočarali.

Teško se distancirati od politike kada je politika ta koja nam kroji sudbinu krojeći i prekrajajući zakonske okvire u koje se, htjeli ne htjeli, moramo ukalupiti, bez obzira na njihovu (ne)pravednost. Apolitični ne možemo i ne smijemo biti.

I netočno je da sindikati ne nude rješenja. Nude ih, itekako. Samo što ona uglavnom gotovo po definiciji bivaju odbačena, kao, uostalom, i sva ona rješenja koja nudi netko drugi osim stranke na vlasti. Nije to slučaj samo s ovom vlasti, tako je bilo i prije. Oduvijek.

Kako god, prvosvibanjski prosvjed bio je uspješan. Sindikalisti su se odazvali pozivu svojih središnjica i došli su na Trg u zaista respektabilnom broju. Ono što sam osobno prvi puta osjetila na prosvjedu, a bila sam na mnogima, jest istinsko zajedništvo i solidarnost. Nikada ranije nisam imala toliko snažan dojam zajedništva s članovima sindikata iz drugih sindikalnih središnjica, a na ovom prosvjedu snažno se osjećalo koliko je nevažno tko dolazi iz kojeg sindikata i iz kojeg sektora, svi su bili jedno ujedinjeni u istim ciljevima, izmučeni istim problemima.

Nadam se kako na novi prosvjed nećemo morati tako skoro. A ako i hoćemo, nadam se da će se spavači probuditi. Da se ne bi probudili tamo gdje ne žele.