Ogromni državni sektor koji se više ne može demokratski
kontrolirati najveći je uteg hrvatskom gospodarstvu u traženju
izlaska iz krize. Politička vlast kontrolira čak 60-70 posto bruto
domaćeg proizvoda, tvrdi u svom komentaru za tportal Velimir Šonje
Ovu ćemo godinu pamtiti po najvećemu broju rebalansa državnoga
proračuna i odlasku premijera koji je Hrvatsku vodio u rijetkom
razdoblju financijskoga obilja. Plus ili minus milijarda u ovom
rebalansu proračuna ne znači ništa u usporedbi s tektonskom
promjenom koja je u vođenju fiskalne politike upravo nastupila.

Završava iluzija da je državni proračun posuda čiji volumen
stalno raste, a stjenke joj se uvijek mogu širiti zaduživanjem. Pri
kraju je i proces bujanja javnog sektora, sa stotinama javnih i
lokalnih agencija i poduzeća u pretežitom vlasništvu jedinica javne
uprave.

JAVNI SEKTOR JE PRERASTAO RAZUMNE OKVIRE

Nema preciznih podataka o tome koliko naših ekonomskih resursa
prolazi kroz kanale koje izravno ili neizravno kontrolira politička
vlast. Dodaju li se proračunima središnje i lokalne državne
agencije i tvrtke koje se ne konsolidiraju u proračune – od HEP-a,
HŽ-a, HBOR-a i Zagrebačkog holdinga, do komunalnog poduzeća u nekoj
maloj općini, nećemo puno pogriješiti ako taj omjer procijenimo na
60 posto – 70 posto bruto domaćeg proizvoda.

Paradoks ove zastrašujuće brojke je u tome što je nije proizvela
samo vlast koja želi širiti kontrolu nad ekonomskim resursima. Ta
je situacija isto tako proizvod trajnoga otpora hrvatske javnosti
privatizaciji i permanentnog traženja od vlasti da nešto ‘pokrene’
i ‘preuzme kontrolu’. Makar to – kao u slučaju HPB-a i Croatia
osiguranja – značilo pad tržišnoga udjela, permanentni nedostatak
kapitala za širenje poslovanja i uspavanost u usporedbi s agilnijom
privatnom konkurencijom. Što ne znači da je država uvijek loš
gospodar. Međutim, u Hrvatskoj se opasno pretjeralo sa širenjem
državne uloge u gospodarstvu. Korupcija, zatim javne tvrtke u
kojima se zapošljavaju rođaci i prijatelji te druge bolne točke
našega javnog sektora ne postoje zato što imamo loš ‘mentalitet’
ili zato što smo ‘korumpiraniji’ od drugih naroda. One postoje zbog
toga što je veličina javnoga sektora prerasla razumne okvire. Balon
državnoga sektora napuhan je do okvira koji se više ne mogu
demokratski kontrolirati.

Osim što ih je vrlo teško kontrolirati, velike dijelove te
predimenzionirane državne organizacije u Hrvatskoj nije moguće
učiniti društveno opravdanima i ekonomski efikasnima dok su u
vlasništvu države ili im ona indirektno kroji ekonomsku sudbinu.
Zbog toga je do kraja došla desetljećima i desetinama milijardi
kuna potpomagana brodogradnja.

NIŠTA SE NEĆE VRATITI NA STARO

To se nije tako jasno vidjelo tijekom proteklih nekoliko godina.
Uvijek je bilo voljnih investitora i kreditora čijim je novcem
plaćena neka nepotrebna subvencija, udžbenik za onoga kome to nije
bilo potrebno i dodatni kilometar autoceste, vijadukta ili mosta
tamo gdje je to moglo biti sagrađeno i koju godinu kasnije. U
takvim se uvjetima prividnoga financijskog obilja politika u
Hrvatskoj pretvorila u prostor za natjecanje u ispunjavanju
lijepih, odnosno ‘lijepih’ želja.

Sada više nije riječ samo o tome da treba preživjeti recesiju
ove i iduće godine. I kad recesija prođe, ništa se neće vratiti na
staro. Dostupnost jeftinih financijskih sredstava stvar je
prošlosti. Inflacija i kamatne stope u cijelom će svijetu
vjerojatno biti veće u sljedećem, nego u ovom desetljeću.
Gospodarski će rast biti sporiji nego do 2008. Porezni će prihodi
sporije rasti. Problem starenja populacije i polu-reformiranog
mirovinskog sustava sve će snažnije pritiskati proračun. Udjel
populacije s poduzetničkim potencijalom u ukupnoj populaciji će
padati, a senzibilnost interesnih skupina koje žive od proračuna
rasti. Politička borba za (ograničene) ekonomske resurse će se
logično pojačati.
Malo je članova naše političke elite koji bi rado i svojevoljno
ušli u taj vrli novi osinjak na skučenim financijskim temeljima,
kada bi znali kako ih težak posao čeka. Međutim, mnogi koji su se
opredijelili za politiku, neće imati izbora. Ekonomska će ih
prisila natjerati na reforme i vođenje bolje politike. Doduše,
potrajat će dugo prije nego što Hrvatska dobije normalnu i efikasnu
državu s minimumom korupcije, jer treba i političke volje i
tehničkih znanja da se do toga cilja dođe. Unatoč tome, prisilni se
smjer jasno nazire. Nema alternative.

RJEŠENJE ZA KRIZU – TISKANJE NOVCA!?

A propos alternative, nekome je u HAZU-u neki dan palo na pamet
da izjavi da bi se izlaz iz ove situacije mogao pronaći u tiskanju
novca. Prema tom ‘rješenju’, račun za ekonomski neracionalne odluke
koje su donijeli državni službenici navodno bismo trebali platiti
kroz pad životnog standarda izazvan politički neizglasanom,
nelegalnom i podvaljenom inflacijom.

Srećom, takve stvari više ne prolaze jer je politička elita
izgubila kontrolu nad dvjema ključnim polugama, bez kojih se ne
može potiho, iza zatvorenih vrata, kao u ex-YU, zakuhati
inflacijska prijevara. Bitno je oslabljen, a u jednom dijelu i
potpuno uklonjen utjecaj političke elite u bankama i Hrvatskoj
narodnoj banci. Stoga političarima preostaje da se bave politikom,
ma kako to teško bilo u teškim vremenima.

Ono što se politički zakuhalo, mora se, da parafraziram našu
premijerku, politički i ohladiti. Nema zaobilaženja političkog
procesa pregovaranja i političke borbe kroz inflacijsku prijevaru.
To je stvar elementarne demokracije. U konačnici, to je i pravedno
i vrlo zdravo za dugoročni politički i gospodarski napredak
Hrvatske. U tom širem okviru, ovu milijardu ušteda možemo
zaboraviti, kao da se i nije dogodila. Problem je puno veći i puno
širi.