S približavanjem sezone u medijima raste interes za turizam. Ove godine interes je dodatno naglašen zbog procesa u kojima je u nekim hotelskim kućama došlo do izmjena vlasničke, a time i upravljačke strukture. Novi vlasnici donose novosti, a ono što se među najavama ističe kao opće mjesto i zajednička značajka poslovnih planova novih uprava je najava kadrovskog pomlađivanja u hotelima uzduž jadranske obale. Procesi koji će uslijediti ne moraju, međutim, nužno biti bolni. Dapače, radnici kojima je osmijeh tijekom dugog radnog vijeka bio „u opisu radnog mjesta“, zaslužili su svijet rada napustiti na način na koji su u njega kročili i kroz njega prolazili – s osmjehom! Ljudi već pomalo umorni od dugogodišnjeg posluživanja gostiju i brige o tuđem zadovoljstvu na zalazu radnog vijeka zaslužuju biti tretirani s poštovanjem i honorirani za doprinos izgradnji hrvatskog turizma. Često kažemo da je posebno u turizmu naglašena i važna uloga čovjeka, te da o njegovu odnosu prema radu i gostima ovisi puno toga. Došlo je vrijeme da se ta značajna uloga primjereno vrednuje!
Kadrovsko restrukturiranje znak je za uzbunu sindikata, a posebno u Hrvatskoj. Liste viškova, programi zbrinjavanja, otkazi i otkazni rokovi, Zavod za zapošljavanje, umanjena mirovina i brzo potrošena otpremnina nakon čije potrošnje slijedi preživljavanje, pojmovi su koji najčešće obilježavaju kako sam proces, tako i ono što čovjek u njemu baštini i s čime napušta svijet rada. Takav pristup, koji dovodi do otpuštanja tehnološkog viška, temelji se na jednostranoj odluci poslodavca pri čemu se radnika ne pita za mišljenje. Slagao se on s uvjetima rastanka ili ne, želi li on uopće otići ili bi možda želio i nadalje raditi, kod otpuštanja viška nije bitno.
Potpuno suprotan pristup zbrinjavanju radnika pred mirovinom pruža se primjenom nedavno usvojenog Zakona o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine (NN 153/13). Ono što institut dokupa mirovine, čije su ozakonjenje bezrezervno podržali svi sindikati, donosi jest restrukturiranje isključivo na bazi dobrovoljnosti! . I u dosadašnjoj primjeni ovoga instituta, u kojoj su kroz 24 godine i unutar 250 gospodarskih subjekata i radnici 20- ak hotelskih kuća (Hotel Cavtat, Excelsior, Rabac, Supetrus, Modra špilja i dr.) dali značajan obol, prekid radnog odnosa uslijedio bi samo onda kada bi se radnik suglasio s uvjetima razlaza i potpisao s poslodavcem takav sporazum. Provedba dokupa mirovine temeljila se tada na internim aktima i/ili kolektivnim ugovorima. Karakteristična odredba koja sažima bitne elemente ovog instituta, u kolektivnim ugovorima najčešće glasi: „Radniku koji ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, u trenutku umirovljenja poslodavac može dokupiti dio mirovine, koji bi bio ostvaren da je navršena određena starosna dob i/ili navršen određeni mirovinski staž“.
Danas je u javnosti prilično raširen potpuno pogrešan stav i doživljaj iskusnih radnika kao grupe ljudi koja se grčevito trudi što je moguće duže ostati raditi ne vodeći računa ni o interesima poslodavca a ni mladih kojima se sve teže zaposliti. Iskustva pokazuju upravo suprotno: radnici koji često čitav radni vijek odrade „pod istim krovom“ sentimentalno su vezani uz tu kuću koju su u pravilu i sami izgradili. Na kraju njihova radnog vijeka te veze dodatno se naglašavaju i kulminiraju u činu rastanka, čiji utisci prorade sa nastupom umirovljeničke svakodnevice i rutine. Pored toga, nerijetko se uspostavi da osoba koju se, kao višak, tjera u mirovinu, i sama želi otići. Neki su umorni i iscrpljeni, neki se žele posvetiti unucima, neki apartmanima, maslinama, nekima se narušilo zdravlje pa mirovina, sama po sebi, za njih predstavlja sasvim logičan slijed. Međutim, trebamo se zapitati o kakvoj je mirovini riječ. Ili, bolje rečeno, o kolikoj?!
Po Zakonu o radu svi mi smijemo raditi do 65. godine života. Zakon o mirovinskom osiguranju propisuje kada čovjek ranije može otići u mirovinu, s kakvim uvjetima i uz kakve posljedice. Posljedica svakog umirovljenja prije navršenja 65. godine života jest umanjena mirovina. Iznosi umanjenja mirovine svima koji su mlađi od 65 godina djeluju odvraćajuće, pa mnogi iz te kategorije radnika, svjesno ili ne, ostaju duže raditi kako bi otklonili rizik manjka prihoda u osjetljivoj, poznoj dobi.
Uvjete za dokup mirovine tijekom tekuće 2014. godine ostvaruju sljedeće kategorije radnika:
1) Prijevremena starosna mirovina – žene s 56 godina života i najmanje 31 godinom staža; muškarci s 60 godina života i najmanje 35 godina staža
2) Prijevremena starosna mirovina zbog dugogodišnjeg osiguranja – osobe s 60 godina života i najmanje 41 godinom staža
3) Starosna mirovina – žene s 61 godinom života i najmanje 15 godina staža.
Institut dokupa mirovine usmjeren je ka otklanjanju rizika i negativnih konotacija koje proces restrukturiranja nosi kako radnicima, tako i poslodavcima. Dobrovoljnost i dvostranost čina prihvaćanja uvjeta prekida radnog odnosa kojemu slijedi umirovljenje pretpostavlja upravo otklanjanje tih nepovoljnih konotacija, pa je svaki sporazum u tom smislu dokaz uspješnog kompromisa i pravedno raspoređenih ustupaka i povlastica u „kući“. Radnik za posljedicu zadovoljan i pravedno vrednovan, bez otkaza i dojma viška napušta svijet rada, doživotno otpremljen povišenim mirovinskim primanjima, a poslodavac na društveno odgovoran način smanjuje broj i „popravlja“ dobnu strukturu zaposlenih, bez obveze poštivanja dugotrajne, formalno restriktivne i skupe procedure zbrinjavanja viška radnika.
Opisano humano, korektno te socijalno i financijski prihvatljivo zbrinjavanje najstarijih radnika može se, nakon dugogodišnje dobre prakse, postići primjenom Zakona o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine.