Poštovane članice i članovi STUH-a, u rukama držite broj „Galeba“ koji je u velikoj mjeri obilježen jednom temom – organiziranje i učlanjivanje novih članova. Ništa nije slučajno, pa tako niti spomenuta tema, jer krajnje je vrijeme da se okrenemo članovima i radnicima u ugostiteljstvu i turizmu.

O politici, gospodarstvu i uopće sveopćoj katastrofalnoj društvenoj situaciji sve je već rečeno i nema dana kada vas o tome ne bombardiraju iz svih medija. Rješenje za kaos u kojemu smo se našli trebali bismo potražiti u svom vlastitom dvorištu, hoću reći – svatko bi trebao početi od sebe i situaciju popravljati i činiti boljom na svojoj mikro razini. Kako svi mi – pojedinci, tako i udruge, organizacije, tvrtke i država.  I sindikat, također.

Članova sindikata sve je manje. Teško je pridobiti nove, jednako je teško sačuvati stare. Vrlo često zaboravljamo kako je naša svakodnevna misija, uza sav drugi posao koji obavljamo (kako profesionalci koji u sindikatu rade, tako i svi članovi sindikata na svojim radnim mjestima) trebamo stalno i svakodnevno raditi na pridobivanju novih članova. Time jačamo organizaciju kojoj i sami pripadamo, time jačamo sami sebe, vlastite pregovaračke pozicije.

Obično kažu kako krizna vremena pogoduju učlanjivanju u sindikat. Kod nas kao da je situacija potpuno suprotna. Osim gubitka radnih mjesta i sve većeg broja sezonaca koji se zapošljavaju na onim radnim mjestima na kojima su nekada radili radnici s ugovorima o radu na neodređeno vrijeme, ljudi kao da su izgubili vjeru u sindikate. Razočarani svime i svačime, razočarani su i sindikatom od kojega očekuju instant rješenje problema. Nerijetko kažu – "Mi vam plaćamo članarinu da biste vi to riješili".

I sindikat, uistinu, jest ovdje kako bi pokušao riješiti probleme svojih članova na njihovim radnim mjestima. Ali sindikat nije apstrakcija, sindikat čine njegovi članovi. "Sindikat to sam i ja" i "Zajedno smo jači" nisu tek puke parole, one uistinu znače to što i tvrde. Tko su to "oni", a tko "mi"? Nešto je jako pogrešno u toj slici.

Ponekada se čini puno lakšim premjestiti brdo s jednog kraja na drugi nego organizirati štrajk, ili prosvjed. I sami smo si za to krivi. Ne VI, već MI, svi mi koji imamo člansku iskaznicu sindikata.

Krajnje je vrijeme da se probudimo.