Godinama nagomilavani problemi u turizmu sve se žešće lome preko leđa radnika, koji ozbiljno prijete štrajkom uoči sezone. Pod pritiskom tih problema, ali i svih pogrešaka koje danas stižu na naplatu, od turističkih radnika se i dalje očekuje da rade, i to za sve manju plaću te s osmijehom dočekuju goste. Gdje su granice do kojih se može ići ako su zaposlenici u turizmu već dovedeni do zida i može li se uopće bez motiviranog kvalitetnog radnika planirati suvremeni razvoj – o tome za stručnu reviju Ugostiteljstvo i turizam govori Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske.

Kakav je danas položaj zaposlenih u turizmu, koji sve učestalije najavljuju mogućnost štrajka?

Da bi se odgovorilo na pitanje zašto prijetnja štrajkom, treba pogledati status našeg radnika dugi niz godina. Ako se vratimo još u vrijeme bivše Jugoslavije, ljudi koji su radili u hotelima već su i tada imali daleko niže plaće od prosjeka u gospodarstvu. Međutim, prihvaćali su obrazloženja ondašnjih direktora da se moramo odricati kako bismo mogli ulagati, dobiti kvalitetnije hotele, a potom ostvariti veći profit i bolje plaće. No, prije raspada Jugoslavije to se nije dogodilo. Radnici su ostali u položaju u kojem su bili, a kad smo ušli u državu Hrvatsku znamo što je rat donio hotelima – u njima su smještani prognanici i izbjeglice. Radnici su i tada radili s nikakvim zaradama ili čak bez plaća, a kada smo izašli iz rata očekivali su da će najzad doći bolje vrijeme. Nažalost, nakon toga se dogodila ona nesretna pretvorba i privatizacija sa svim posljedicama što ih i danas osjećamo. U većinu naših hotela ušli su vlasnici koje nitko ne bi priželjkivao u ovoj djelatnosti, ulaganja su se financirala iz tko zna kakvih izvora i s kojih strana te doveli ljudi koji uopće ne znaju što je turizam. Oni su se špekulantski odnosili prema zaposlenima i poslovanju i radnici su ostali na primanjima na kojima su i prije bili. Ona su i dalje zaostajala za prosječnim plaćama u gospodarstvu, koje i inače nisu visoke u našoj državi. Taj se zaostatak stalno kretao između 15 i 16 posto, premda je na snazi bio prilično kvalitetan kolektivni ugovor u ugostiteljstvu, koji je osim cijene rada utvrđivao i tarifni prilog, odnosno koeficijente za specifična radna mjesta u djelatnosti. To je jamčilo primjereniju plaću, ali taj je kolektivni ugovor istekao. Nakon toga smo dobili drugi ugovor, ali smo morali itekako vršiti pritisak na poslodavce da dođe do njegovog sklapanja. Doslovce smo prisilili tadašnjeg ministra rada da shvati kako je ovo djelatnost od prioritetne važnosti za Hrvatsku, nakon čega je proširio njegovo važenje na sve pravne subjekte u djelatnosti ugostiteljstva. Mi smo tada postigli cijenu rada tako da smo je dogovorili za koeficijent jedan, znači za najniže plaćene poslove. Ona je iznosila 36 posto prosječne plaće u gospodarstvu RH za proteklu godinu s primjenom od 1. svibnja tekuće godine. No, bez obzira na sve što smo napravili, ta primanja su opet zaostajala za prosječnom plaćom u gospodarstvu zato što nismo donijeli tarifni prilog, odnosno koeficijente. Kako je to bilo poslijeratno doba, mnogi su mali obrtnici tada rekli da će biti prisiljeni zatvarati objekte ako im se nametnu koeficijenti jer neće moći podnijeti cijenu rada, pogotovu na ratom razrušenim područjima. Mi smo se tada složili s njima i kazali da ćemo taj okvir donijeti na nacionalnoj razini, s tim da ćemo uz cijenu rada na nižim razinama u kolektivnim ugovorima hotela dogovarati veći postotak osnovice i koeficijente koje ćemo prilagoditi kategoriji hotela, poslovanju itd. To se i dogodilo, ali nažalost prosjek plaća u hotelima opet je zaostajao za prosječnim primanjima u gospodarstvu. Naravno, radnici nisu bili zadovoljni, jer su tijekom svih tih godina doslovce izraubani, a ostao nam je i problem sezonskog rada. Ne samo da u hotelijerstvu do danas nismo uspjeli napraviti odmak od takvog rada, nego smo čak načinili minus u odnosu na ono što je bilo u bivšoj Jugoslaviji.

Što se od tada promijenilo u hrvatskom hotelijerstvu te kakav je omjer stalno zaposlenih i broja radnika koji rade na određeno vrijeme?

Iskorištenost kapaciteta u hotelima u bivšoj Jugoslaviji je bila znatno veća nego što je sada i radnici su zahtijevali da se i u tom dijelu napravi reda. Zbog toga je Sindikat krenuo sa zahtjevom da se u hotele uvedu standardi rada. Pritom su nam ususret izašli Ministarstvo turizma i Hrvatska gospodarska komora i pomogli financiranje projekta koji je koštao oko 260.000 kuna. Projekt je izradio Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, a njegova je nositeljica bila prof. Ivanka Avelini-Holjevac. On je završen i svečano promoviran još pretprošle godine, a rađen je na primjeru dva opatijska hotela, Istri i Ambasadoru, jedan s tri, a drugi s pet zvjezdica. Nakon toga tražili smo način kako da to primijenimo u našim hotelima. Sindikat se s hotelijerskom udrugom dogovorio da ćemo pokrenuti pregovore oko donošenja standarda, uvažavajući specifičnosti svakog određenog objekta, ovisno o tome da li se hotel nalazi na obali ili u unutrašnjosti, posluje li sezonski ili radi tijekom cijele godine… U svakom slučaju, nama je bilo bitno da to radnicima bude transparentno i da svaka sobarica u hotelu točno zna da umjesto 24 ili 25 soba dnevno mora pospremiti 14 ili 15 soba. No, nažalost, već koncem pretprošle i početkom prošle godine hotelijeri su počeli kukati kako će zbog recesije sezona 2009. biti katastrofalna i od svega se odustalo. Mi smo i tada bili optimisti, jer kada se bolje pogleda, rezultati u 2009. godini nisu bili katastrofalni. Istina, gubitak je evidentan, ali ako se vratimo u 2008, koju smo proglasili izuzetno uspješnom godinom, rezultati 2009. su na razini 2007. godine. A nad njima se nije kukalo, bio je čak i veći broj stalno zaposlenih i očito je da su poslodavci iskoristili priču o recesiji za snižavanje troškova rada.

Kakve su posljedice tog snižavanja troškova rada na kvalitetu poslovanja, na koju se tako često pozivamo, kao i na nužnost osiguranja kvalitetnih radnika?

Ponovo se vraćam na početak priče i potenciram pitanje o tome tko su vlasnici mnogih naših hotela. Poslodavac koji poznaje hotelijersku struku zna da su kvalitetni radnici ključ uspjeha u turizmu i da to nije nikakva fraza. Mnogi to, nažalost, koriste samo kao frazu, a događanja pokazuju nešto drugo. Taj radnik ne samo da je ključ uspjeha nego i jedino rješenje za snižavanje troškova vlasniku, ali dok poslodavac u radniku isključivo bude gledao trošak, nema tu sreće. Upravo pod pritiskom poslodavaca i njihovog stalnog pozivanja na loše rezultate Sindikat je pristao potpisati sporazum kojim se, slijedom nacionalnog ugovora, radnicima mogu na određeno vrijeme umanjiti ugovorena prava. Takve smo sporazume sklopili u gotovo svim hotelima, dogovorivši se da će biti na snazi do konca travnja 2009. godine, a da će od 1. svibnja vrijediti nova cijena rada. Kad je došao svibanj, hotelijeri su ponovo tražili da se rok produži do konca sezone i Sindikat je na to pristao. Sada inzistiraju da se taj sporazum produlji i na ovu godinu, ukazujući na to da su njihovi rezultati bili relativno loši i da bi ih ugovorena plaća dovela do velikih minusa u poslovanju. Slijedom toga Sindikat nije pokretao ni pitanje uvođenja standarda rada, jer su i oko toga poslodavci nastupili na isti način, najavivši da će u sezoni zaposliti manje sezonskih radnika. To je automatski značilo da će radnici koji rade na neodređeno vrijeme morati podnijeti teret manjka sezonaca i znatno više raditi nego što bi im to dopuštali standardi. Poslodavci su iskoristili situaciju ucjenjujući Sindikat da će ako ne prihvati smanjenje plaća biti prisiljeni proglasiti višak ljudi i otkazivati postojeće ugovore o radu. I to je problem, ne samo radnika u turizmu, nego svih zaposlenih u Hrvatskoj.

Što u tom dijelu Sindikat može napraviti kako bi zaštitio radnike, jer oni nisu krivi za gubitke u hotelijerstvu?

Ako analiziramo taj gubitak vidjet ćemo da je najveći u tvrtkama koje nisu privatizirane, a njih je ukupno šesnaest. Neke od tih tvrtki ulaze u sezonu i već unaprijed znaju da će je završiti s minusom, jer su toliko devastirane da ne mogu postići cijenu na tržištu. Tvrdim da je za to često kriva i poslovna politika hotelijera, koja je uzrok loših rezultata u nekim tvrtkama i u sezoni iza nas, iako oni o tome ne žele previše govoriti. To se može dogoditi i u sezoni koja nas tek čeka. U strahu od lošeg bukinga i neizvjesnosti oko last minute prodaje hotelijeri su u svibnju i lipnju prošle godine drastično snižavali cijene stvarajući doslovce jedni drugima nelojalnu konkurenciju. Cijene su spuštali čak do te mjere da je smještaj u hotelima s četiri i pet zvjezdica bio jeftiniji nego u hotelima s tri zvjezdice. To donosi dugoročnu štetu hotelu i pitanje je kako će ove godine s višom cijenom ići prema gostu koji je lani u njemu boravio jeftinije. Sigurno je da gost u takav hotel neće ponovo doći jer će biti nezadovoljan s novom cijenom. Hotelijeri su znali što se dogodilo s forintom u Mađarskoj ili rubljom u Rusiji i oni koji posluju s tim tržištima trebali su predvidjeti da će doći manji broj turista pa su morali potražiti goste negdje drugdje, ali to se nije dogodilo. Naglašavam da su poslodavci vješto koristili situaciju za stalni pritisak na radnike. Mi smo u tom trenutku ocijenili da je najvažnije sačuvati radna mjesta, a na takav se način ne može ići dalje. Iako je Sindikat išao ususret poslodavcima, oni sada opet očekuju i daljnje smanjivanje plaća i rušenje prava radnika. To je jedan od razloga zbog kojeg smo rekli – sad je dosta, tako više ne može ići. Ako poslodavci ustraju, mogu očekivati štrajk uoči sezone.

Koliko je taj štrajk realan, bez obzira na doista bezizlaznu situaciju u kojoj su se našle pojedine tvrtke, pa čak i one koje su smatrane perjanicama kvalitetnog turizma?

Profesionalno bi bilo neodgovorno tvrditi da bi taj štrajk bio rješenje i zasigurno bi donio dugoročnu štetu. Gost bi bio itekako nezadovoljan da dođe na odmor u hotel, a da mu nema tko poslužiti doručak ili pospremiti sobu. Takav bi turist vjerojatno Hrvatskoj na duže vrijeme rekao doviđenja. Međutim, radnici su stvarno dovedeni pred zid i kad bi Sindikat sada prihvatio ovo što se traži, mislim da dugo u budućnosti ne bismo bili u poziciji da osiguramo kvalitetan turizam. On ovisi o kvalitetnom radniku, a već sada ključni problem turizma u Hrvatskoj su kadrovi. Pogledajmo tko sve danas radi u našem turizmu. To su trgovci, mehaničari i ljudi ne znam koje sve struke, a poslodavci ih zapošljavaju na mjestima konobara, pomoćnog osoblja, pa često i na recepcijama. Dovoljno je da čovjek ima fakultet i zna jezike i odmah se može zaposliti na recepciji. Sve su to ključna mjesta na kojima se komunicira s gostima, gdje ih netko treba motivirati i s njima uspostaviti prisan odnos, a kako će to činiti netko tko to ne zna. Slaba je korist od takvog turizma. Upravo taj odnos radnika prema gostu jedan je od ključnih elemenata u izjašnjavanju o njihovu zadovoljstvu i doći ćemo u situaciju da u budućnosti nećemo moći osigurati kvalitetu.

Računaju li pritom poslodavci na jeftiniju radnu snagu iz drugih zemalja i lakši dolazak do radnika budući da će Hrvatska uskoro postati članicom Europske unije?

Kolikogod je Sindikat neke izmjene Zakona o radu, koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, prihvatio s negodovanjem, ima i pozitivnih rješenja. Ona se odnose i na taj dio. Tako su prijetnje hotelijera da će ako radnici ne prihvate njihove uvjete dovesti radnu snagu iz drugih zemalja sada pod velikim znakom pitanja. U Zakonu o radu sada je to regulirano tako da radnik iz druge zemlje koji se zapošljava kao sezonac mora imati ista prava kao i radnik na istom mjestu u hotelu zaposlen na neodređeno vrijeme. Znači ako poslodavac dovede na mjesto konobara nekoga iz Rumunjske, taj neće moći imati manju plaću od stalno zaposlenog radnika u hotelu. Taj dio je Zakonom dobro reguliran i hotelijeri ne mogu računati na uvoz jeftine radne snage. Tvrdim da će ona biti i skuplja, jer ljudi koji dolaze na rad iz neke druge zemlje u pravilu očekuju da im se osiguraju povoljni uvjeti smještaja, pa čak riješi i mogućnost prehrane u hotelu itd. Naš radnik treba imati prioritet, a naši su ljudi kvalitetniji radnici. Svatko tko je prije dvadeset i više godina završio školu u ugostiteljstvu daleko je kvalitetniji radnik od zaposlenika iz bilo koje druge zemlje. Zbog toga su nositelji te djelatnosti kod nas radnici od 40 do 45 godina, što i jest prosjek zaposlenih u turizmu. Po tome se vidi i razlika između nekadašnjeg i sadašnjeg sustava školovanja.

Kada očekujete dogovor s Udrugom poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske, izraslom iz nekadašnjeg HUH-a, s obzirom na to da je i Sindikatu u interesu da u strukovnim udrugama budu ljudi koji odlučuju i o sudbini radnika?

Uvijek nastojim biti realan, jer bez obzira na to što zastupam radnike, ponekad se dogodi da nisu u pravu i treba im to dokazati. Svaka medalja ima dvije strane i kad nam se radnik tuži želim čuti i poslodavca. Sindikat će štititi radnika kad se krše njegova prava, ali ako je radnik neradnik, tada ni ja kao sindikalist neću stati iza takvog radnika jer rušim dignitet Sindikata i njegovu važnost u kontaktima s poslodavcima. Upravo zbog te realnosti u javnosti često ističem, s čime sam možda čak postao i dosadan, da udruge poslodavaca u turizmu moraju biti kompaktnije. Kad to postignu, trebaju zajednički nastupiti prema Vladi kako bi se riješili svi evidentirani problemi u turizmu, posebice u odnosu na konkurentske zemlje. To se u prvom redu odnosi na poreznu politiku, parafiskalna davanja i za vlasnike posebno važno pitanje turističkog zemljišta. Svima njima pružam ruku i nudim suradnju da kao dva socijalna partnera zajednički nastupimo prema trećem partneru – Vladi, da zajednički ukažemo na probleme i dođemo do odgovarajućih rješenja. To ne radim samo zato što je to realno postupanje, nego zbog toga što smatram da će se tako otvoriti veći prostor i Sindikatu da traži veća prava za radnike. Stvorit će se mogućnosti i za veći profit u tvrtkama, što znači i veću sigurnost radnih mjesta. U tom dijelu naše udruge smatram neučinkovitima, one nisu dovoljno energične u inzistiranju na vlastitim zahtjevima pred Vladom i rješavanju problema, što bi donijelo boljitak i radnicima. Poznavajući ljude koji su došli na čelne funkcije najjačih strukovnih udruga, vjerujem da će sada i tu doći do pomaka. Ujedno sam za gašenje svih malih udruga i raščišćavanje negativnih odnosa i u ovim našim nesretnim sindikatima, za što su isključivi problem lideri. Isto tako tvrdim da poslodavci ne smiju više razmišljati o rušenju troškova rada u turizmu i da se oni ne mogu uspoređivati s onima u industriji. Ovo je uslužna djelatnost i ključ njezina uspjeha čini upravo radnik. Tu nema strojeva i velikih tehnologija ili visokih informatičkih troškova, bez obzira na to koliko su oni bitni i u turizmu, ali su u svakodnevnom poslu ipak presudniji radnici. Najveći trošak predstavlja trošak rada radnika, zahvaljujući kojima se u turizmu i ostvaruje profit.

Što Sindikat poduzima kako bi se zaštitila prava radnika koji rade bez plaće i koliko je takvih tvrtki u turizmu?

Imamo šest tvrtki u kojima se radnicima ne isplaćuju plaće, negdje su one minimalne, a u nekima se isplaćuju neredovito. Gledajući ovu situaciju s nelikvidnošću, bez obzira na nove kreditne linije što ih prezentira ministar financija, mislim da će većini hotelijera biti problem prebroditi ovo razdoblje do otvaranja hotela. Znamo da su krediti na tržištu skupi, hotelijeri su dovedeni u situaciju da ne znaju kako platiti dobavljače i, što je za mene mnogo važnije, kako osigurati plaće radnicima. Uvažavajući činjenicu da je gost najvažniji, naš Sindikat nije išao s drastičnim mjerama u odnosu na poslodavce koji ne isplaćuju plaće radnicima kao što se to događalo u nekim djelatnostima u industriji. Nastojali smo da gost ne osjeti naš sukob s poslodavcima i pokušavali smo javnim pritiskom i uz pomoć medija promijeniti takve okolnosti. Međutim, kod pojedinih poslodavaca to nažalost nije dalo nikakve rezultate. Nakon toga smo došli na ideju, i ona se nekima učinila simpatičnom, da u hotelima gdje nisu isplaćene jedna ili dvije plaće zaposlenici nose bedževe s našim znakom. Na tim bedževima je na hrvatskom i engleskom jeziku pisalo "Radim bez plaće". Njih su radnici nosili na reverima, gosti bi ih odmah uočili i raspitivali se kako je moguće da ne dobivaju plaću. To je poslodavcima jako smetalo, bilo je čak i pritisaka na radnike da skinu bedževe ako ne žele još dugo čekati plaću. No, ta je metoda u nekim hotelima dala određene rezultate. Išli smo čak i s najavom štrajka, od kojeg inače bježimo, ali ne klasičnog štrajka nego na način da su radnici radili usporeno. Gosti su malo dulje čekali da im se posluži doručak ili pospremi soba, a uz to smo odštampali bedž na kojem je na hrvatskom i engleskom jeziku pisalo "Ja sam u štrajku". I to je donijelo određene rezultate. Kako bi radnici što prije skinuli te bedževe sa svojih revera, poslodavci su se rastrčali da negdje nađu sredstva i osiguraju novac za plaće. Međutim, bilo je i onih koji uopće nisu reagirali i sada smo prisiljeni kod tih pojedinaca najaviti klasični štrajk. Takav slučaj imamo u malom hotelu Pucić Palace u Dubrovniku, gdje su turskom vlasniku radnici već najavili štrajk. Direktor toga hotela čak je rekao da mu se ne isplati držati hotel otvorenim, a žalosno je da se sve to događa u Dubrovniku. Strahovitih problema smo imali i u Hotelu Novi u Novom Vinodolskom i s vlasnikom obavili niz razgovora. I tu smo primijenili nošenje bedževa prije početka Nove godine, koju su radnici odradili bez plaće. No, u ovom trenutku najviše me zabrinjava Sunčani Hvar. On je sad pred zidom i ako ne dođe do drastičnih promjena između strana koje su sklopile ugovor o javno-privatnom partnerstvu, ne vidim izlaz. Sudbina tvrtke je isključivo u odluci partnera da je prodaju trećem partneru, ali pitanje je da li je to u ovom trenutku uopće moguće napraviti. Gdje pronaći kupca i to još pred početak sezone, za koju bi Sunčani Hvar trebao pripremiti objekte, a radnici su na minimalcu. Možete misliti kako će se oni smiješiti gostima ako već mjesecima primaju minimalnu plaću s kojom ne mogu pokriti ni najosnovnije životne troškove. Od vlasnika barem očekujem da svim tim radnicima koji rade u takvim uvjetima ili čak bez plaće izrazi zahvalnost, ali mnogima je i to teško. Vlasnici ne pokazuju čak ni osjećaj ljudskosti ili barem razumijevanja za to da njihovi radnici za svoj rad nisu dobili ni kune, a imaju obitelji koje treba prehraniti. Tako to doista dalje više ne ide i zbog toga najavljujemo štrajk. Sindikat već radi i priprema radnike, imamo koordinacije naših povjerenika po županijama, a organizirali smo ih od Istre do Dubrovnika i upravo sada pokušavamo probuditi svijest naših radnika. Očito je kod naših ljudi potrebno potaknuti svijest kako bi se napokon shvatilo da tim štrajkom ne želimo naštetiti državi i poslodavcima, nego da je to jedino sredstvo borbe koje nam je još preostalo. Vjerujem da će tada i Vlada shvatiti da u ovoj djelatnosti treba nešto napraviti, a ne samo deklarativno podržavati turizam. Odgovornost je i na lokalnim zajednicama, koje snose veliki dio krivnje kada govorimo o razvoju turizma u pojedinim destinacijama. One se ne znaju izboriti za svoje interese i obično čelnici u jedinicama lokalne samouprave traže osobnu korist i na račun zaposlenih radnika u tim institucijama. Imamo primjere da lokalnim zajednicama nije problem čak blokirati račune hotela na svom području, ne vodeći računa o tome da ako hotel ne radi ni one od njega neće imati koristi. Sindikat je upravo na Hvaru od načelnika općina Staroga Grada, Hvara, Jelse i Vrboske zatražio da organiziramo zajednički sastanak kako bi oni izvršili pritisak na Vladu i dali doprinos u rješavanju alarmantnog stanja u Sunčanom Hvaru.

Koji će biti sljedeći potez Sindikata prema poslodavcima i koje ćete aktivnosti potom zajedno s njima poduzeti prema Vladi?

S poslodavcima ćemo ponovo sjesti za stol kako bismo se napokon dogovorili oko čega ćemo pregovarati s Vladom te u kojem dijelu na nju izvršiti maksimalan pritisak kako bi donijela neke nove mjere. Međutim, sve to može vrijediti samo za sljedeću sezonu, a ovu moramo samo što bolje odraditi. Činjenica je da će i u ovoj sezoni Sindikat morati sklapati ugovore o smanjenju prava radnika, a nećemo moći forsirati ni standarde rada. Hoćemo li pritom biti radikalni u smislu najave štrajkova i nekih sindikalnih akcija ovisit će o rezultatima pregovora koji su krenuli na nacionalnoj razini radi dogovora o kolektivnom ugovoru u ugostiteljstvu. Ako poslodavci budu prekruti u svojim zahtjevima i uporno inzistirali da se i ta prava, za koja Sindikat tvrdi da su minimalna, i dalje umanjuju, zasigurno će uslijediti neke akcije. Mi smo s poslodavcima sklopili protokol da ne izlazimo u javnost s pojedinostima tih pregovora i jedino što u ovom trenutku mogu reći jest da se njihovi zahtjevi svode upravo na smanjenje prava radnika. Smeta im automatizam koji smo uveli za porast najniže plaće u odnosu na rast plaća u gospodarstvu. Sindikat se ne može odreći tog automatizma, jer da ga nismo imali, prosječne plaće u turizmu sada ne bi bile 15 posto niže od prosjeka u gospodarstvu nego bi taj zaostatak dosegao 30 i više posto. Također je bitno reći da su naši poslodavci, pogotovu u hotelijerstvu, osim ugovora o radu, za koji se zna kakav treba biti, još izmislili i nekakve posebne polumenadžerske ugovore. Ti su se ugovori toliko raširili da imamo hotela u kojima ih od 400 zaposlenih prima polovica radnika. Kod tih ugovora Sindikat nema uvid u visinu cijene rada i kad razgovarate s ljudima koji ih primaju, vidite da je u njima u početku bila istaknuta neka viša cijena rada u odnosu na onu iz kolektivnog ugovora, ali zato se radnici trebaju odreći puno drugih prava. Tu se krše osnovna prava, jer se zaposlenici odriču slobodne nedjelje, moraju poslodavcu biti na raspolaganju 24 sata i da ne nabrajam dalje. Čak su se mnogi radnici kojima su stalno produživani takvi ugovori nakon tri-četiri godine našli u situaciji da su dobivali nižu plaću u odnosu na onu što su je imali u vrijeme potpisivanja ugovora. Međutim, kada bi takvi ugovori sada bili isključeni iz izračuna za prosječnu plaću našeg radnika u ovoj djelatnosti, to bi cijenu rada umanjilo za još 25 posto. Prema nekim našim izračunima, prosječna plaća u turizmu u ovom trenutku iznosi oko 4200 kuna.

Mogu li, nakon svega ovoga što ste rekli, radnici biti optimisti i što biste im na kraju poručili?

Bez obzira na situaciju, optimizam ne smijemo gubiti. Hrvatska ima resurse koje nam nitko ne može odnijeti, a nadam se da nitko neće doći niti na suludu ideju da počnemo prodavati otoke. Mi imamo i pametne ljude koji mogu osmisliti kako unaprijediti naš turizam i radnike koji su dokazali da su vrijedni, ali te ljude treba nagraditi za njihov rad. Prema tome, treba zadržati optimizam da će se ovo doista neprihvatljivo stanje promijeniti, ali da bi se to dogodilo treba sudjelovati u tim promjenama. Znači, ne možemo očekivati da će nešto pasti s neba i držati se logike kako treba biti sa strane dok se događaju promjene. Pred Vladu treba izaći i ukazati joj da nešto ne valja, inzistirati na promjenama i reći: Sada je dosta, ovako više ne ide. Ali te promjene moramo tražiti svi zajedno, svi koji rade u turizmu, kako bismo sutra bili zadovoljni što u njemu radimo.

IZDVAJAMO:

– Gubitak je najveći u tvrtkama koje nisu privatizirane, a njih je ukupno šesnaest. Neke od tih tvrtki ulaze u sezonu i već unaprijed znaju da će je završiti s minusom, jer su toliko devastirane da ne   mogu postići cijenu na tržištu. Tvrdim da je za to često kriva i poslovna politika hotelijera, koja je uzrok loših rezultata u nekim tvrtkama i u sezoni iza nas.

– Poslodavci su vješto koristili situaciju za stalni pritisak na radnike. Mi smo ocijenili da je najvažnije sačuvati radna mjesta, a na takav se način ne može ići dalje. Iako je Sindikat išao ususret poslodavcima, oni sada opet očekuju i daljnje smanjivanje plaća i rušenje prava radnika. To je jedan od razloga zbog kojeg smo rekli – sad je dosta, tako više ne može ići. Ako poslodavci ustraju, mogu očekivati štrajk uoči sezone.

– Na ključnim mjestima na kojima se komunicira s gostima, gdje ih netko treba motivirati i s njima uspostaviti prisan odnos rade ljudi koji to ne znaju. Slaba je korist od takvog turizma. Upravo taj odnos radnika prema gostu jedan je od ključnih elemenata u izjašnjavanju o njihovu zadovoljstvu i doći ćemo u situaciju da u budućnosti nećemo moći osigurati kvalitetu.

– Prema Zakonu o radu radnik iz druge zemlje koji se zapošljava kao sezonac mora imati ista prava kao i radnik na istom mjestu u hotelu zaposlen na neodređeno vrijeme. Znači ako poslodavac dovede na mjesto konobara nekoga iz Rumunjske, taj neće moći imati manju plaću od stalno zaposlenog radnika u hotelu. Taj dio je Zakonom dobro reguliran i hotelijeri ne mogu računati na uvoz jeftine radne snage.

– U ovom trenutku najviše me zabrinjava Sunčani Hvar. On je sad pred zidom i ako ne dođe do drastičnih promjena između strana koje su sklopile ugovor o javno-privatnom partnerstvu, ne vidim izlaz. Sudbina tvrtke je isključivo u odluci partnera da je prodaju trećem partneru, ali gdje pronaći kupca i to još pred početak sezone, za koju bi Sunčani Hvar trebao pripremiti objekte, a radnici su na minimalcu. Možete misliti kako će se oni smiješiti gostima ako već mjesecima primaju minimalnu plaću s kojom ne mogu pokriti ni najosnovnije životne troškove.